Dragi Minja,

Okupljeni smo danas u tuzi i nevjerici, u pokušaju da se oprostimo od tebe na način koji zaslužeješ. A to je tako težak zadatak. Jer kako se oprostiti od velikana, od intelektualnog diva.

Okupljeni smo na mjestu kojem si, i kada si bio daleko, uvijek pripadao. I znao da ćeš odavde krenuti na svoje posljednje putovanje. U gradu, koji smo svi tako silno voljeli i tužno prihvaćali njegovu mijenu i nestajanje, mjesta u kojem smo proveli djetinjstvo i mladost, pohranili svoje najdragocjenije uspomene. I u kojem si ostavio neizbrisiv trag. Jer svi smo bili ponosni što imamo tako nevjerojatnog đaka i studenta, pa zatim najmlađeg doktora znanosti svoga vremena, Fulbrihtovog stipendistu, uglednog znanstvenika i nadasve nadarenog, rođenog predavača i učitelja.

Okupljeni smo se na grobovima tvojih predaka, te časne, bogate i ugledne loze čiji si posljednji i ponosni izdanak upravo ti bio. I na najbolji mogući način svojim besprijekornim životom i izuzetnom osobnošću potvrdio njen značaj i ugled.

Bio si najpametniji čovjek koga sam poznavala. Od momenta kada sam te upoznala, pa do današnjeg tužnog dana, niti jednog trenutka me nije prestajao fascinirati tvoj veličanstveni um. Nevjerojatna je bila tvoja svestranost. Kako je moguće biti fascinantan matematičar i znanstvenik na području prirodnih znanosti i istovremeno znati sve iz povijesti, zemljopisa, sve sportske rezultate iz znanih i neznanih sportova, filmove i književnike. A tek kad krene pjesma i zabava. Pa nestane učeni Minja i zaori se tvoj gromki glas pa nam svima, oko tebe okupljenima, obična večer postane praznik za sjećanje.

Bio si tako odan i nježan sin svojim voljenim roditeljima. Njihov čvrst i siguran oslonac u prevladavanju svih bolesti i nedaća koje im je život donio. Dragocjena podrška uvijek i u svemu.

I pitanje je da li je život tebi, tako izuzetnom i časnom čovjeku, možda ipak trebao pružiti više. Bar mogućnost da se vratiš iz tuđine u postojbinu svojih predaka, da uživaš u plodovima svog rada. I odmoriš se od borbe s mnogim izazovima i problemima koji su te nemilosrdno pratili tijekom godina.

Pa da se i meni vratiš. Ti, koji si mi u nekoliko poslijepodneva objasnio, neznanu i neomiljenu, višu matematiku. Ti, koji si mi na najsloženija pitanja ovog svijeta davao jednostavne i jasne odgovore. Ti, s kojim je život jednom bio veseo i bezbrižan, pa sam se, vjerojatno naivno, nadala da će to opet jednom postati. Ti, koji si bio velik i poštovan, pa mi se činilo, vjerojatno također naivno, da sam uz tebe i ja veća i poštovanija.

Danas su nam srca ispunjena nevjericom zbog tvog preranog i naglog odlaska, tugom zbog strašnog i nenadoknadivog gubitka koji nas je zadesio, ali i ponosom što smo te poznavali i voljeli i zvali te svojim prijateljem. Zato ti zahvaljujemo na svemu što si nam dao dijeleći svoj životni put s nama.

Slava ti

Nada O.